16/09/2026
Putujući neki dan poznatim asfaltom prema Rijeci dopustio sam si da mi misli malo odlutaju...
Mi smo seljaci ispunjeni trostrukim ‘V’ - dragi Bog je to dobro smislio - tijekom godine ne nedostaje nam voća, vitamina i vlakana. Već krajem svibnja crvene se prve trešnje i samo ustrajni i oni čvrstoga karatkera ne zaglave na WC-u - mi ostali navalimo na trešnje čim ‘porumene’ prvo na slovenskom, a potom i na hrvatskom jeziku, i slabe nam je vajde prošlogodišnje iskustvo sjedenja na tronu. Već početkom lipnja istu priču ispričam i sa samoniklom kiselo-slatkom jabukom, izraslom uz put taman između nas Jagara i sad već pokojnog Tone Čunje. Taman kad zadnja jabuka padne na tlo, s druge strane p**a - na strani tete Tonke - počne zoriti kruška starija i od mene samog. Važno je samo imati duboke džepove u koje stane mnoštvo tih slatkih plodova i ne bojati se ljepljivih prstiju. A onda, niti kilometarska provjera ispravnosti žice elektropastira više nije tlaka nego prilika za voćni zajutrak: taj zamorni zadatak pretvori se u ugodnu šetnju te zavlačenje ruke u ‘žep’ i izvlačenje slatkog nektara...
Moja princeza jest trešnja, ali kraljica mi je ipak šljiva Bistrica. Od kada živimo uz koze - Pavlovljev je to efekt - počeo sam povezivati slatki, medni okus šljive i intenzivni, mošusni miris jaraca. Naime, taman kad zore šljive, počinje i mrkanje kod koza: ponekad se pitam da li su šljive možda kakav afrodizijak u kozjem svijetu, ili je možda intenzivan smradomiris jaraca poticaj šljivama da završe svoje zrenje? Ne znam, ali znam da u toj nedoumici ne pomaže niti nekoliko stabala šljiva izniklih uz put kojim koze odlaze na pašu: redovito se skoro i potučemo Burke (naš burski jarac) i ja pokušavajući dosegnuti još onih nekoliko modrih plodova na nižim, dohvatljivim granama.
Jest, vrijeme je mrkanja - gotovo da je i prošlo: bez imalo šale svakome ću reći da se više bojim za integritet štala u ova tri-četiri tjedna kozje Sodome i Gomore nego u zimskim, snježnim zapusima. S kozama nikad ne znaš što te čeka ujutro, ali u vrijeme mrkanja ta se bojazan ne udvostrujučuje ili utrostručuje - govorimo o potencijama i faktorijelima.
Sjetite se, svi smo bili klinci (u naše vrijeme zvali smo se omladina): pucali su nas hormoni, otkrivali smo suprotni spol i odbacivali autoritet staraca, ali - bili smo razumni (koliko - toliko): sad to ulijte u krute rogove nasađene na osamdesetak kilograma mišića koji pedesetak tjedana samo jedu, odmaraju i pripremaju se za ovih nepunih mjesec dana svrhe vlastita života kada im je ispaša i preživanje samo gubitak vremena.
Može ilustracija? Pokušat ću rječima, jer nisam vješt s kistom.
Naše koze ispuštamo iz štala - osam po osam grla - na izmuzište. Nakon što budu pomuzene, koze izlaze na središnji, ograđeni prostor kojeg zovemo ‘kolodvor’ odakle ih usmjeravamo na jedan, drugi, treći ili četvrti pregonski pašnjak. Prozori male štale visoki pedesetak centimetara i smješteni iza jasli štale u kojoj caruje jarac Histri (ime je dobio po plemenu koje nastanjuje Istru), gledaju upravo na ‘kolodvor’ gdje se skupljaju koze.
Kako su prozori tijekom čitava ljeta otvoreni, još su prošle godine Histrijevi hormoni pronašli način kako njegovo tijelo visoko barem metar protjerati kroz polmetarski prozor. A, tako barem vele, prolazak kroz prozor je kao vožnja biciklom: kad jednom naučiš...
I ove je godine Histri nastavio hraniti svoju nestripljivost i umjesto da sačeka da ga se pusti kroz vrata - vrag je nastavio iskakati kroz prozor. No, 2026. njemu je godina novih izazova: U noći pred dostavu u kojoj su mi ‘misli odlutale’ i u kojoj je nakon dugo vremena krenula kiša - Histri je poput dubrovačog trubadura obilazio susjednu, veliku štalu i zazivao kozu na romantični spoj...
Te je noći u dva ujutro dozvao mene, neispavanog i prgavog, da ga po rominjavoj kiši ganjam oko jedne i druge štale pokušavajući ga pospremiti na sigurno - ne za njega, nego za sve nas ostale. Uzalud, ispostavilo se ujutro, kad mi je Dora rekla da ga je oko pola osam vidla da opet luta uokolo te ga sama opet pospremala u štalu.
Jutro nakon spomenute dostave bilo je jutro kad sam imao prilike odspavati, skoro do devet: prekrasno jutro, svježe ali svjetlo, i ja - utankan u poplun, na pola p**a između sna i jave. Razbudio me Miha tražeći toplu vodu za pranje muzilica kada me, bunovnog i odbjeglog od sna, obavijestio da je Histri opet iskočio kroz prozor. Odgovorih mu da to nije ništa novo i da Histri to radi već neko vrijeme. Mihino me objašnjenje razbudio bolje nego talijanski espresso: ‘Jest, čača, ali ovoga p**a Histri je iskočio kroz zatvoren prozor...’
Zaboravih disati, jer mi u tom trenutku kroz pospanu glavu proleti strah o mogućoj Histrijevoj ozljedi, razasutom staklu po kojem koze možda gaze ili koje je možda upalo u jasle, o gubitku par sati da se okvir odveze staklaru i odande vrati, cijeni i trošku - i što učiniti da vrag opet to ne ponovi kad se prozor popravi? A još nisam kavu niti pomirisao toga jutra...
Sve je završilo dobro i kako treba: Histri je rogovima razbio staklo i izgurao ga prema van i potpuno je neozljeđen, naskočio je na kozu iz velike štale koju je mjerkao i koja je - čini se - pala na njegov herojski čin (ili je ipak - kao i cure iz naših mladosti - unatoč glupostima koje je njen momak radio ostala uz njega) i na sljedeću mužnju došla s bjelim tragom ispod repa. A ja sam na prozore ušarafio letve i promijenio ime štale u Alcatraz...
Mrkanje ide kraju i čini mi se da smo - i mi Jagari i naše štale - preživjeli ovaj period kozarstva - svijet je opet lijep, a budućnost obećava.
