03/07/2026
Niti Marini ne tajim da sam pomalo zaljubljen u Rijeku: u njene uske i strme ulice, u strpljiv promet i ljude koji će se potruditi riješiti problem, bio on vaš ili njihov. No, iako su ista slova u pitanju, čak isto poredana - ovo je ipak priča o nečem drugom...
Život na farmi je - znate već - poput bombonjere Foresta Gumpa. Ima dosadnih dana, doduše rijetkih poput ljetne kiše, kad se sve odvija baš onako kako ste zamislili. No, češći su oni prepuni slapova, virova i iznenadnih bujica koje vas tjeraju da date sve od sebe i plivate protiv struje. Kod nas na ‘Jagarki’ takva je bila druga polovica lipnja: ne samo da smo uplovljavali u luke dućana s kojima surađujemo već godinama i četvrtkom posjećivali privatne molove - sad je tu bio i četverodnevni Ogulinski festival bajke na kojem smo ponudili naše proizvode i samo da se zna: dobro otplovili! No, ta su nam četiri dana bila poput oluje koja je dva mornara prikovala za jedra zahtjevajući od ostatka posade da nadoknade njihovo izbivanje.
Znajući kako će Jagarkina lipanjska plovidba biti burna, Marina je još početkom lipnja rezervirala termin u agenciji ‘Discover Mrežnica’ koja nudi trosatni izlet kajacima na vrlo zanimljivom toku Mrežnice kod Primišlja, na pola p**a između Slunja i Josipdola. Nas sedam Jagara, rođenih i pridruženih, ovog smo se vrućeg petka upustili u avanturu.
Iako, kako rekoh, volim Rijeku - znam da nisam morski tip. Sunčanja i morske plaže dođu mi poput kazne, ili barem žrtve koju Bogu u molitvama djetinjasto ističem trudeći se makar malo opravdati za neke promašaje. Volim planine, da. No, shvatih ovoga petka da je rijeka u planini poput masnoće koja ispresijeca komad odreska, ili Velebitske pive nakon košnje trave oko elektropastira na uzavreo lipanjski dan, ili šlag na torti od jagoda i čokolade, ili... shvatili ste. Nisu moje usporedbe uzvišene, znam, ali svatko tko je probao vratinu s roštilja ili je hlapljivo tažio žeđ nakon košnje trave po makar zapamćenim vrućinama, zna o čemu pišem.
Četrdesetak minuta vožnje na trideset i pet celzijevaca meni neupućenom nisu obećavali ugodno poslijepodne. Pogriješih, naravno: ne samo da temperatura Mrežnice, kako nam naš vodič Aleksandar reče, iznosi oko 21 stupanj na prvom dijelu naše rute, nego su i obale dijelom zaklonjene šumom, a dijelom uronjene u kanjon i tek na pojedinim dijelovima sunčeve zrake dopiru do vode pa je boravak na rijeci i na vreo lipanjski ugodniji nego li u klimatiziranom shoping centru.
Sama polazišna baza nalazi se desetak metara iznad korita Mrežnice i onih nekoliko desetaka sekundi spuštanja do vode poput je katarze. Mobitele smo ostavili u bazi (osim jednoga koji nam je služio kao fotoaparat), ali i da nismo - Mrežnica nema signala i baš te tjera da se isključiš iz matrice, iz svakodnevnog stresa narudžbi i dostava, sirenja i ambalažiranja i zaboraviš barem na jedno poslijepodne brige o količini sijena u sjeniku, ugradnje sustava za hlađenje u dostavno vozilo i poprilično posušeni pašnjak, čak i strah od bolesti kuge malih preživača koja se pojavila na sjeveru Hrvatske.
Marina i ja dijelimo daće i nedaće zajedničkog života već više od četvrt stoljeća pa je bilo za očekivati da ćemo uigrano, zajedničkim snagama upravljati tim našim kajakom. No, ‘uvalio’ nam je Aleksandar očito jedan pokvareni koji je vukao čas na jednu stranu, čas na drugu. Ruta je navodno duga oko pet kilometara, ali neka me vrag odnese ako ih Marina i ja nismo preveslali barem deset! Dobro, malo smo nas dvoje bili i znatiželjni pa smo provjeravali što ima na lijevoj, a što na desnoj obali Mrežnice, a netko je morao paziti i da li smo svi na broju što se najbolje radi sa začelja. Inventivni kakvi jesmo, isprobavali smo i veslanje unazad... Ne znam da li su me na kraju rute više boljeli mišići od veslanja ili trbuh od smijanja!
Ne kanim brojati slapove na ruti niti njihove visine ili zakrivljenost brojnih meandara i dubinu kanjona Mrežnice: ova je rijeka učvrstila iskustvo koje se u meni taloži već neko vrijeme. Trudio sam se, a vjerujem i Marina, što pravilnije uranjati veslo u vodu kako bi naša p**anja bila brza i usmjerena, ekonomična i optimalna. I da - moram priznati da me naše vrludanje po Mrežnici frustriralo...
No, odjednom sam počeo primjećivati boju kamena u kanjonu kojim smo prolazili, debeli hlad grana pognutih iznad korita rijeke, tragove Bog zna kojih životinja na pitomim obalama koje su tu očito dolazile utažiti žeđ. I mašta se aktivirala - jesu li to veprovi, čagljevi ili lisice? Dolaze li s mladima? Majke su uvijek zaštitnički raspoložene kad su u društvu s mladima - dolazi li do trzavica? Zamišljao sam i kako bi se uklopili tragovi mojih stopala u tom mekanom mulju, kako bi izgledala koliba na pitomijoj obali ili isklesana u kamenu kanjona...
Na jednom sam mjestu, plivajući u savršeno ohlađenoj (ili zagrijanoj, kako god kome paše) Mrežnici uočio granu, napuklu i dijelom odvaljenu od samoga stabla, ali ipak i dalje povezanu sa stablom. Vrh te grane bio je uronjen u vodu očito već neko vrijeme - voda je prelazila preko njega i ostavljala na kori otopljene minerale te je sad taj dio grane bio okamenjen. A, par desetaka centimetara iznad te okamine rasli su pupoljci zelenih listova.
Nije li tako i u životu, i u matrici? Trudimo se veslati što pravilnije, brže i upečatljivije - i pritom propuštamo let vretenca i mamu patku koja s tri pačića pliva u potrazi za hranom, neiskvarene salve smijeha i društvo dragih nam osoba. Život nije samo ruta koju ćemo preveslati ili preplivati, on je još više i prije svega ona sitnica između svakog koraka. Oprostite, htio sam napisati ‘Rijeka nije samo ruta...’.
Nije nam bilo dosta, Marini i meni, i danas smo pedesetak kilometara sjevernije kod Mrežničke kuće u Zvečaju ukrali kasno poslijepodne svojoj djeci i tamo provjerili da li je vratina uistinu bolja kad je prošarana... Ne, neću vam reći, provjerite sami.
Nas dvoje ćemo potražiti nešto skrivenije i divljije, vrijeme je za avanturu!
