Sirana Jagarka

03/06/2026

‘Tradicija u svakom zalogaju’ nije samo slogan - to je Jagarkin stav kojeg, da bi bio življen, treba povremeno nahraniti. A kako ga uvijek ispisujemo i na bajkovitoj glagoljici, kako živimo podno nekad velebnoga Modruš grada - lako je zaključiti da nam takve zalogaje oplemenjuju Frankopani.

Dragi nam se prijatelj Tomislav Beronić, Zmaj od glagoljice, javio još negdje u travnju i najavio ‘Plemićke konje’, ocrtavajući nama već poznati Ozalj i u njemu scenu i planove, konje i kostime zavodeći nas vješto kako samo on zna: nije nas trebalo dugo nagovarati da se tome spektaklu pridužimo kao skromni kozari i prodavači sira.

Ulazna vrata u Ozalj nalaze se na kraju drvenog i drevnog prilaza, mosta zapravo. Koračajući po njemu s popodnevnim suncem gotovo za leđima, prebirući nogama po drvenim gredama kao da unosite tajni kod koji otvara vremenski portal: prošavši čvrsta, čelična vrata bilo nam je dopušteno zmijolikim uzlazećim putem prići proplanku pred utvrdom na kojoj smo ugledali dame u renesansnim haljama i primjereno odjevene plemiće, bilo je tu i par konja, a odnekud je dopirao i medoliki zvuk lutnje i čembala...

Nije naše mjesto tu iako smo slobodnjaci, a ne kmetovi. Uputiše nas na terasu s druge strane utvrde, kroz dvoranu sa stolovima ispunjenim bogatim platama uobičajene hrane ponuđene na egzotičan način i čašama mirišljavoga vina, crnoga i bijeloga, na mjesto odakle pogled s visoka na miran tok meandra Kupe smiruje napetost i stres nadolazećeg spektakla. Sastavismo stol i izložismo našu ponudu i - magija tog trenutka otvori mi oči.

Nije tradicija samo kostimiranje u odjeću nekog drugog, glorificiranog doba i puko ponavljanje nečega što se dogodilo, ma koliko takav događaj bio romantiziran ili nabijen dramom. Kao što je više plemstvo u srednjem vijeku i renesansi održavalo balove, večere i koncerte - zapravo pronalazilo povode za okupljanja na kojima su se produbljivale i učvrščivale međusobne veze i one s nižim plemstvom, tako su se i danas, u istom Ozlju kao i prije pola tisućljeća, okupila elita za koju je izveden vrlo neuobičajen spektakl: ondašnje sitnije i niže plemstvo danas su poduzetnici koji su između točaka programa pročavrljali i izmjenili brojeve mobitela, usaglasili ideju između dva zalogaja hrane ili dogovorili sastanak na kojem će definirati detalja kakvog projekta - pogađate: između dva gutljaja vina. Uho mi nije moglo nečuti planove i skice mogućih dana - bilo bi stvarno neprimjereno ovdje prenositi ono što sam i nehotice čuo. Ipak mogu reći: nepcu ugodan zalogaj datulja s našim mekim sirom i orasima što ih je sirarica Marina strpljivo pripremala gotovo cijelo jutro otvorio nam je vrata moguće suradnje.

‘Nobilitas obligat’ latinska je izreka koja u prijevodu znači ‘Plemstvo obvezuje’. Želi se reći da su predvodnici tadašnjega društva bili svjesni te da su tako odgajali i obrazovali potomstvo - neki više, a neki bome nimalo - ugodnost bogatstva sa sobom nosi i obvezu brige o onima koji su na društvenoj i ekonomskoj ljestvici ispod njih. Pokušati ih spojiti, povezati i omogućiti im napredak - bili oni sitniji plemići, obrtnici ili kmetovi - bila je dužnost koju su Frankopani (uglavnom) poštovali. Danas? Nikome niti ne pada na pamet promovirati izreku ‘Consilium obligat’ što bi u slobodnom prijevodu značilo ‘Politika obvezuje.’ ... Ma neću sad kvariti - veselim se budućim ‘Plemićkim konjima’ i našoj skromnoj ulozi u tom novom spektaklu.

Druga strana tog frankopanskog novčića vezana je uz Modruš: dok je velebni Ozalj svojom očuvanošću predodređen za vlastelu i plemstvo, danas poduzetnike i investitore, ostaci Tržana samo su blijeda uspomena na slavne dane, a župna crkva i maleni proplanak podno nje skromno mjesto za narodnu veselicu (kirvaj - rekli bi Slavonci) koja se u Modrušu tradicionalno organizira na svetkovinu Presvetog Trojstva kada je titular župe i koja vjerno prikazuje što se - možda ili vjerojatno - odvijalo ispred plemićkih posjeda u trenucima kad su u njima održavane bogate večere ili pompozni balovi. Nakon procesije i Svete Mise nastupili su tamburaši i plesači KUD-a ‘Klek’ iz Ogulina. I da se razumijemo: sve odreda mladi ljudi, među njima i ‘klinac’ na bisernici koji je s mojim Mihaelom, sada šesnaestogodišnjim sinom, išao u školu.

Kao i u Ozlju, i na terasi uz modrušku crkvu ponudili smo naše proizvode gotovo iz istog razloga - ljudi se ovdje okupljaju jednom godišnje i ako želimo hraniti taj običaj - red je da budemo ovdje i odradimo svoju ulogu. I opet - ne očekujući plaću u prodanome siru, nego u osjećaju da smo sudjelovali i uveličali taj trenutak.

A trenutak... Trenutak prepun detalja, samo ako se dozvolite da ih primjetite. Uz kozji sir u ponudi su bili slatkiši i kokice, domaći kolači, sokovi i sirupi - i med pčelara kojeg ne možete ne zamjetiti: on ne viče, on govori glasno da ga morate čuti, a ono što priča je toliko zanimljivo da vam bude žao što ne priča još glasnije. Način na koji reda i naglašava riječi je iskonsko lički, a takva mu je bila i odjeća koja je skrivala, kako sam reče ‘144 kile Like’: laneno bijela s neizostavnom ličkom kapom. Nije on debeo, on je krupna ljudina iznimno dobrog karaktera, čak i kad mu pred crkvom preko usta izleti kakva neprimjerena riječ.

I ta djevojka, smeđe, ravne kose i rumenih usana, plesačica KUD-a kojoj nije bilo dosta plesa nego se i nakon završetka nastupa nastavila vrtiti poput zvrka prateći besprijekorno trzanje tamburaša. Mladić kojeg znam iz viđenja našao se u njenom zagrljaju pokušavajući pratiti i krotiti njen plesni talent - čitao sam to s njegovog lica: naprezao se i trudio biti na razini. I uspjevao je! Ona? Takvu eksploziju sreće nisam dugo vidio u nečijim očima. Nije tu bilo ničeg nepristojnog, štoviše. Bio je to trenutak pristojnog, neiskvarenog i pomalo sramežljivog njegovog udvaranja te njenog vrckavog ‘neprimjećivanja’ njegova truda - baš onako kako su cure stoljećima izluđivale tvrdokorne Ličane.

Mogao bih izdvojiti još ovakvih detalja, ali vjerujem da ste shvatili koliko je frankopanskih čini bilo na Modrušu. To je tradicija koju treba čuvati. Idući tjedan, od 11. do 14. lipnja, sudjelujemo na Ogulinskom festivalu bajke - što li nas tamo tek čeka?

28/05/2026

Sad smo i službeno postali poznati (da ne kažem Celebrity): hakiralo nam web stranicu!

Neki dan prilikom jutarnjeg pregledavanja elektroničke pošte zateklo me gotovo dvije tisuće obavijesti o mailovima koji su slani s mog računa, ali nisu isporučeni primatelju zbog pogrešno upisane adrese, a web stranica jagarka.hr nam više nije bila dostupna. Naravno, odmah promijenih lozinke i javih se podršci tvrtke koja nam održava kako stranicu tako i poštu. Web stranice smo ionako planirali uskoro modernizirati pa čak ako se i ne vrate u svom originalnom obliku - nije tako veliki problem. Jedino me malo uhvatio strah za blog kojeg piskaram od početka ove naše kozarske odiseje: nije u pitanju nikakva materijalna vrijednost - bilo bi mi stvarno žao da se ti tekstovi pogube...

Momak iz xHostinga s druge strane tipkovnice vrlo je brzo riješio problem i vratio virtualnu Jagarku na stanje prije samoga napada. Kad je sve sretno završilo, doma smo se šalili kako je provaljivanje na našu stranicu zapravo bila domaća zadaća za učenike drugog razreda osnovne hakerske škole ‘Kevin Mitnick’. Tko je čuo za farmu i mini siranu s obronaka Kapele i zaključio kako će hakiranjem ‘Jagarke’ zaraditi ‘kruh svoj današnji’: nema tu ni financijskih podataka niti škakljivih detalja... Priupitah o tome i momka iz podrške: reče da je u pitanju nasumičan odabir manjih tvrtki s (opravdanim) očekivanjem slabije internetske zaštite, a cilj je slanje spam pošte ogromnom broju primatelja. Statistika, naime, kaže da se na nevjerojatnu priču upeca jedan od deset ili sto tisuća ljudi - potrebno je, dakle, poslati deset (ili sto) tisuća poruka kako bi se pronašao taj jedan naivac. Pošalješ li pak milijun poruka, vjerojatnost da će se netko osokoliti i prihvatiti razgovor s bogatim princom iz Nigerije koji želi pobjeći iz države i traži pomoć u zamjenu za uplatu na sugovornikov račun, usamljenom djevojkom koja traži društvo ili insajderskom informacijom o namještenoj utakmici postaje još i veća.

Naizgled, ovo je benigni problem - naša web stranica nikako ne utječe na mliječnost koza, kvalitetu kefira ili vrijeme potrebno da zavrije mlijeko, a ljudi koji su zaduženi za rješavanje takvih situacija naš su problem riješili brzo. No, radi poteškoća s mailovima bilo je otežano zaprimanje narudžbi dućana s kojima surađujemo te slanje podataka o izvršenim narudžbama knjigovotkinji: maleni problem iz virtualnog svijeta stvara stvarnu štetu - a Jagarka čak nema niti web shop! Umjesto da vrijeme provedem na izmuzištu, ja sam kuckao po tipkovnici.

Dostavljajući neki dan Zagrebom, dotaknuh se te teme s dobrim, starim znancem i prijateljem koji je upućeniji u tu problematiku od mene. Među ostalim, da skratim ne tako dugi razgovor na jednu rečenicu: ‘Pričekaj još malo da se u ovu tekmu uključi AI...’. Dostave poznatim rutama uvijek ostave vrijeme za vlastite misli i analize: nekad mi se čini da sam najbolje priče ‘napisao’ vozeći se kući iz Rijeke ili Zagreba. Prepustivši kroćenje Jozefininih krivulja od Karlovca do Josipdola vlastitim autonomnim botovima, posvetih se mislima o ovoj novini u Jagarkinom životu.

Pustimo li na stranu zlonamjernost i prevare, nova nam se tehnologija kradom uvukla pod kožu: renderiranje simpatičnih fotografija ili pisanje tekstova u režiji AI tehnologije postali su svakodnevnica, nisu više rijetki niti kratki filmovi istoga autora, a navodno je AI vrlo uspješan i u pisanju glazbe. Nije to samo po sebi negativno, ali takva rješenja guše ljudsku kreativnost i zapravo zaglupljuju društvo - no to je priča za sebe.

Nemojte me krivo shvatiti - nisam ja apriorni protivnik novih tehnologija. Svjestan sam činjenice da je Jagarkin uspjeh i rast zaliven kako našim znojem i radom, tako i jedinicama i nulama: Internet nam je pružio vidljivost, jednostavan kontakt s naručiteljima - kako privatnim, tako i poslovnim - i brzu komunikaciju. Trebam li uopće spominjati moderne traktore, roboteske muzilice, sadilice, sijačice, dronove - suvremena čuda agrotehnologije koja osjetno olakšavaju proizvodnju hrane? Nije li to sjajno? Ja bih rekao da taj sjaj ima i tamnu stranu, ali i to je već jedna druga priča.

Puške i pištolji koriste se kao alat u sportskim disciplinama, ali i u pljačkama i ubojstvima - zlonamjernost nije u oruđu nego u ruci koja oruđem upravlja. Zašto bi AI imao drugačiju sudbinu? Internetske AI prevare ljudskom će oku i razumu postati neuhvatljive i prebrze da bismo ih sami sprečavali i jedini način će biti korištenje nekog drugog AI programčića, a svakim novim pristupom internetskim prostranstvima rast će rizik da mog AI čuvara ne nadjača neki novi, brži i uvjerljiviji, lopovski AI. Siguran sam da će si svatko od nas, prije ili kasnije, postaviti pitanje da li je zadovoljstvo vrijedno rizika i još sam sigurniji da će velika većina dugo odgovarati potvrdno.

Možda sam samo pesimist, a možda je ipak istina da su pesimisti zapravo obrazovani optimisti: Pandorina kutija je otvorena i zloduh se u nju više ne može vratiti. Ipak, dobra je vijest da i dalje postoji analogan svijet u kojem svoje djelovanje moraš prilagođavati situaciji, pomučiti se da bi savladao prepreku i često učiti na svojim greškama. No, nedajte se zavarati slatkorječivošću: izgreban sam kupinovim trnjem, izgorio sam na suncu i bio natopljen prvo znojem, a potom i hladnom kišom: a to je tek danas...

16/05/2026

Sjećam se - kao i svatko - onog prvog poljupca. Možda je vaš bio romantičan, ali ja sam bio prestrašen i spetljan. Ma vidio sam to stotine p**a na filmu prije nego li sam i sam nemušto napućio usta, znao sam ‘teoriju’, ali leptirići, nesigurnost... No, dobro: gotovo sam siguran da to moja djevojka tada nije primjetila (nada umire zadnja). Možda je baš zato ipak bio sladak.

Sjećam se i prve samostalne vožnje automobilom, u pitanju je bila jedna razdrmana i svojeglava ‘četvorka’ - gasila se ne okretanjem ključa nego povlačenjem ručne kočnice i startanjem u četvrtoj brzini kako bi se motor ‘ugušio’. Pokretanje? Palila je češće na guranje nego s ključem, a vožnja iznad 90 rezultirala je zakuhavanjem mašine: više sam vodio brigu da u autu imam kanister s vodom nego o benzinu... Zvali smo ju ‘Kristina’, poput automobila ‘Plymouth Fury’ iz Carpenterovog filma ‘Christine’.

Možemo o prvom izlasku ili pijanstvu, a u slučaju nas Jagara o prvoj kozi i prvoj mužnji, prvoj štali i prvom siru: sve nas veseli korak u novom smjeru iako često ni sami ne znamo najbolji način kako pokrenuti stopala i u kojem trenutku prebacivati težinu s jedne noge na drugu. No, prije ili kasnije uhvatimo ritam i novina se polako pretvori u rutinu u kojoj se zupci zupčanika savršeno uklapaju.

Od naše prve koze, prvog sira i prve štale narasli smo na stado od sedamdesetak grla, količina posla se nagomilala i obveze su nam zaprijetile frustracijama: došlo je vrijeme za novu ‘prvost’: zaposlili smo prvog djelatnika! Dosta smo dugo razmišljali bismo li uopće krenuli u tom smjeru jer kozarstvo je drugačija karijera, ne sastoji se od osamsatnog radnog dana koji završava u 16 poslije podne i prepoznaje vikende: postoji li netko barem malo luckast da svoj život obavije oko štale kao što to činimo mi Jagari? Jer - ‘Njiva traži slugu, ne gospodara!’ Ili, kako bi to Balašević još bolje rekao:

‘Ko nije drvo razumeo prvo
Pa tek onda sadio
Taj nije ništa uradio
I shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad!’

Naš Goran poznat kao Tafra - drago mi je da ga sad mogu nazvati našim nakon što je potpisao ugovor - nije imao iskustva niti sa domaćim životinjama ili mužnjom, niti sa štalom. No, nije imao niti predrasude o ovakvom poslu pa je vrlo brzo počeo cjediti ‘bijelo zlato’ iz kozjih vimena. U neke radne rutine smo ga uputili tijekom onih prvih dana, ali još je više toga sam pohvatao promatrajući Doru ili mene. Ovo je obiteljski posao i uobičajeni odnos poslodavca i djelatnika tu ne postoji (kako je to sin pred par godina prilikom čišćenja štale rekao: ‘Svi smo mi u istom dreku!’): postupak hranidbe i brige o kozama rezultira mlijekom kao sirovinom za sir, jogurte i kefire te prodajom tih delicija - svatko od nas je zupčanik u toj vrtnji i svatko od nas od toga ima koristi. Često mjenjamo mjesta i uloge u toj ponekad bajci, a ponekad hororu i sad mi se čini kao da je Tafra s nama od početaka.

Uhodali smo ‘Jagarku’ i utabanali i rute i rutine - bilo je došlo vrijeme za još jednu, nama novu i drugačiju. Imali smo sreće pa smo zainteresirali baš Gorana za ovu pustolovinu i vjerujem da će rast ‘Jagarke’ biti na korist svima nama: i kozama i pastirima i sirarima. Možda sam ziheraš pa u novome ćutim nepoznatu opasnost, možda sam malo ostario pa volim sigurnost rutine - no ipak znam da je dobro protresti deblo života kako bi suho lišće otpalo, a sokovi u stablu bolje potekli. Moram se samo još naviknuti da Goran želi - a sada već i zna - samostalno šetati farmskim rutinama - što ostavlja vremena za neku novu prvost.

Možda onaj gramofon obučen u drvenu kolibicu...

P.S.: Niti ovdje nema AI tehnologije: tekst je napisan u trenutku inspiracije, a fotke su stvarno snimljene kad smo kozliće pustili prvi p**a na ispašu...

03/05/2026

Naša se obitelj zadnjih desetak godina bavi uzgojem koza i preradom kozjega mlijeka u vlastitoj mini-sirani ‘Jagarka’. Nalazimo se na obroncima Kapele nedaleko Josipdola, surađujemo s nekoliko manjih dućana koji na svojim policama n**e isključivo proizvode malih OPG-ova poput našeg, a redovito naše kozje kuhane sireve (dimljeni, nedimljeni, s vlascem, s ljutom paprikom, s paprom, miješani), meki sir te kozji jogurt, kefir, sirutku i mlijeko dostavljamo kupcima na kućni prag u Zagrebu i Rijeci.

Naših je sedamdesetak koza od jutarnje do večernje mužnje na svakodnevnoj i cjelodnevnoj ispaši (osim u slučaju kiše kad ostaju u štali), a hranjene su isključivo žitaricama bez prisustva GMO-a i livadnim sijenom. Svi su nam proizvodi na državnim ocjenjivanjima mliječnih prerađevina zadnjih par godina nagrađeni zlatnim medaljama dok su jogurt i kuhani kozji sir s vlascem bili i šampioni kvalitete.

Naručene proizvode, kako rekoh, dostavljamo na adresu kupca: minimalna narudžba je 10,00 €, a dostavu dodatno naplaćujemo 3,50 €. U Zagreb planiramo u četvertak 7. svibnja, a u Rijeku tjedan dana kasnije - naravno, nije se problem navratiti niti na adrese koje su nam ‘uz put’. Ako ste zainteresirani - javite se i naručite svoj paket na broj telefona 095 9023 742 (poziv, SMS, WhatsApp, Messanger).

14/04/2026

Ne pišem ove retke rad vas koji ćete pogledom po njima prebirati nego radi nas - junaka ove pričice. Možda je riječ ‘junaci’ malo preteška: nema ovdje negativaca i epske borbe dobra i zla, nećete pročitati rečenicu poput one iz ‘Casablance’ o početku dugog prijateljstva koju ćete rado izgovarati čak i u trenucima kad na nju ne treba niti pomisliti - nema čak niti romatičnih zapleta i ljubavi koja pobjeđuje sve prepreke...

Onaj metar mokroga snijega od prije dva tjedana donio je ne samo dugotrajno lopatanje, upalu mišića i nestanak struje nego i mnoštvo polomljenih grana i čitavih stabala - krš koji treba rasčistiti prije nego li bukne trava i sakrije grane te već težak posao učini još napornijim. Kako to već biva, najveći je problem ono što nikome ne pripada, a svi koristimo - seoski put.

Pred gotovo šest godina smo se mi suseljani organizirali i našu vezu sa svijetom uredili da nam bude sigurnija i preglednija - ove subote učinili smo to opet: grane otpale pod težinom nedavnoga snijega smo pokupili, ozljeđene smo grane uklonili iz živih krošanja te porušili suha stabla koja ne bi izdržala udar sljedećeg, malo jačeg vjetra. Kako rekoh: nije to vrijedno čitanja ikome do li nama samima: nije bilo krvi niti ikakvih ozljeda do li možda malo iscrpljenosti i umora te pokojeg umakanja noge u hladnu, potočnu vodu; ne otkrismo niti ikakvo blago čisteći od šiba i drača pedesetak metara obale naše Munjave, ako blago nije nemali broj plastičnih boca i staklenih ‘unučića’ koje smo najvjerojatnije sami bacili tko zna kada. Čak ne naiđosmo niti na čudovište vrijedno borbe, osim ako onoga zečića na kojeg je Luka nabasao u mašti ne pretvorimo u krvoločnog zecvuka pomahnitalog od gladi izazvane dugom zimom i metrima sniježnih nanosa...

Što sam stariji, to više uživam u ovakvim beznačajnim sitnicama: više one utječu na mene nego li blokada Hormuškog tjesnaca ili izbora u Mađarskoj. Veliki, daleki ratovi i sudbonosne odluke dođu i prođu: niti ih mogu pokrenuti, na njih utjecati ili ih zaustaviti - štogod ljudi o tome mislili ili pričali. Užitak je osvrnuti se na vlastito djelo - trag u prostoru - i sam sebi pod bradu reći: ‘Dobar si, još te ima i još nisi za otpis!’ Ali, uraditi nešto s vlastitim susjedima i prijateljima, nešto dobro za sve nas, bez prisile i bez direktne koristi - to je čudo! Svi smo otkinuli pola dana od vlastitih obveza na samom početku proljeća koje je vrlo romantično u pripovjetkama i ljubavnim pjesmama, ali na selu je to vrijeme kad su dani prekratki, a posla je previše. I nikome - siguran sam - nije bilo krivo. I svi smo se - još sam sigurniji - vratili kući zadovoljni i ispunjeni.

Ma, jesmo - ispunili smo usta i zalogajima i gutljajima: svatko je donio nečeg svog: bilo je tu špeka, sušene šunke, kobasica, sira, domaćega kruha. Našla se i gajba županijske pive (Karlovačko, naravno), ispio se pokoji gemišt, a odnekud se stvorila i rakija od kruške tepke tete Mire. Ne možeš ju ne prepoznati - zamiriši poput jeseni čim se boca otvori i iz nje iziđe duh: sladak u nosu i oštar u grlu. Niti presladak, niti preoštar.

Veseli me i što je bilo dosta ‘klinaca’, mladih muškaraca čije je vrijeme nedavno došlo. Zasvirali su polifonu melodiju na svojim motorkama i mahali njima poput dirigenata - sve uz smijeh i pošalice. Priprema se smjena generacija i iako mi iz sedamdeset i neke imamo još mnogo toga za dati, spokojnijim me čini spoznaja da seoski put ne uređujemo samo za sebe, nego i za one koji će se uskoro ovdje ponovo početi rađati: Luka se nedavno oženio, Egon će najesen, a uvjeren sam da i Marin i Goran planiraju sličnu budućnost.

A ja? Da budem potpuno iskren - pišem ovo radi sebe. Bit će trenutaka kad ću biti zdvojan i sjećanje na ovaj zajednički rad dat će mi goriva za dalje. Jer, nismo mi u Magdićima i Kolićima samo pojedinci, mi smo zajednica - vrlo živa i još tvrdoglavija - spremna otrgnuti dio vremena na svoju štetu, za korist svima. I da mogu birati kojim bih se putem vraćao kući s dostava... moram li to uopće reći?

Moj me put doveo ovamo i iako tek naslućujem zašto i kojim dobrom - znam da su to doma, među ovim ljudima, uz ovaj asfalt, među ovim granama.

P.S.: Tekst i fotografije stvoreni bez prisustva AI.

13/04/2026

Sirana Jagarka 𝐩𝐨𝐧𝐨𝐯𝐧𝐨 𝐣𝐞 𝐧𝐚 𝐧𝐚š𝐢𝐦 𝐩𝐨𝐥𝐢𝐜𝐚𝐦𝐚 🐐🌿

Znamo da su vam nedostajali njihovi domaći mliječni proizvodi, pa smo se potrudili da hladnjaci ponovno budu puni. Za one koji ne znaju, Jagarka je mala obiteljska sirana koja se drži starinskih načina pripreme – bez puno filozofije, samo č𝐢𝐬𝐭𝐨 𝐤𝐨𝐳𝐣𝐞 𝐦𝐥𝐢𝐣𝐞𝐤𝐨 𝐢 𝐭𝐫𝐚𝐝𝐢𝐜𝐢𝐣𝐚.

Što izabrati?
To su 𝐤𝐨𝐳𝐣𝐢 𝐣𝐨𝐠𝐮𝐫𝐭 i 𝐤𝐞𝐟𝐢𝐫 čiji gutljaji ne samo da poboljšavaju probavu nego i svakom doručku dodaju svilenkasto-mekani dodir zbog kojeg poželite ponovno doručkovati 🥛

Navratite do naših trgovina, tu su i čekaju vas 🛒😊

08/04/2026

Krenule su dostave, a ovaj smo tjedan u Zagrebu. Zapravo - već sutra, u četvrtak 9. travnja po zagrebačkim ću gužvama dostavljati naše proizvode od kozjega mlijeka i kokošja jaja iz domaćeg, slobodnog uzgoja. Javite se, i na Vaš ću kućni prag donijeti Vašu narudžbu (minimalno 10 eura + troškovi dostave).
Naručiti možete na mobitel 095 9023 742 - poruka, WhatsApp, Messanger ili telefonski poziv.

28/03/2026

Jutro na farmi je poput bombonijere Foresta ... sad ga stvarno pretjerujem!

U srijedu sam u kratkim rukavima do kasnog poslijepodneva čistio polomljene grane po travnjaku na kojem će uskoro mlada jarad- tako sam tad mislio - otkrivati razliku između ukusnih travki i korova: desetak sati kasnije probudio sam se u zasnježenom selu. Dostava u Zagreb ovog je četvrtka bila pripremljena, odrađena i uobičajeno nervozna - ali ništa izvan toga. Povratak kući po Jozefini mokroj do Tounja, a dalje sve jače zametenoj snijegom, uspon u selo uz neizostavno ‘Bože, pomozi!’ i večernja mužnja u Božićnom ugođaju - sve smo to već prošli mnogo p**a.

Legli navečer uz desetak centimetara snijega, ujutro se probudili sa barem sedmerostruko višim monstrumom koji je i dalje rastao: ‘odlična’ prilika za jutarnju tjelovježbu snježnom frezom i lopatama ne samo oko kuće i sirane, nego sve do štala, izmuzišta i Dorinih kokošinjaca. Još tijekom noći je nestalo struje, a benzin za agregat potrošen još tijekom zime zaboravih nadomjestiti: nekako sam se probio do benzinske, ali sam zapeo na povratku pa je još i selo imalo posla sa mnom. Dobri su to ljudi, uskaćemo si međusobno pa tako i ovoga p**a: traktor me dovukao kući. Upregli agregat u mužnju...

Završetkom mužnje završio je i snijegopad: stupovi eletropastira visoki metar jedva su virili iz posvudašnje bjeline. Struja se vratila u siranu, ali u kuću u kojoj živimo navraćalo je tek pedesetak volti: žarulje su romantično treperile, poput drva u peći. Malo smo podvečer odsjedili u treperavom polumraku vidno iscrpljeni i umorni od ovog šprinterskog maratona, malo popričali i srušili se u krpe.

Bogu hvala, osim slomljenih grana, promrzlih ruku i bolnih leđa većih šteta na ‘Jagarki’ nema. No, ‘Modruška’ je - Dorin OPG - malo nastradala. Ne brinite, koke su u redu, kokošinjci - iako zatrpani snijegom - isto tako. Pod velikom količinom mokroga i teškoga snijega propalo joj je limeno spremište. ‘Ne dao Bog većeg zla!’ - dignut ćemo na tom mjestu veći i bolji objekt, samo da snijeg okopni. Čuli smo se i sa susjedima stočarima: jednom od njih je pod snijegom propao veliki tunelski šator, a drugi je stado od stotinjak koza morao musti ‘na ruke’. Da li mu je jutros došla struja, još nije javio...

Poljoprivreda je izuzetno skup, vremenski zahtjevan i nepredvidljiv sport, ne samo ovisan o vremenskim prilikama nego još više na udaru vremenskih neprilika. Ovakve se oluje ne događaju svaki dan i ne moraju čak biti niti žestoke ili nanijeti veliku štetu: dovoljno je da već naporan farmski dan dodatno zakomplicira čišćenje snijega ili nestanak struje.

A sad zamislite što je s povrćarima kojima vjetar kida plastenike, ili ratarima kojima suše i poplave unište urod neophodan za ratu kredita potrošenog na traktor ili kakav priključak?

A danas, danas je lijep sunčan dan ...

20/02/2026

https://www.agroklub.com/kolumna/kolaps-stocarstva-nije-samo-slom-sela-vec-direktan-udarac-na-bdp-i-ekonomsku-stabilnost/109267/

Hrvatsko stočartsvo često se promatra kroz površnu prizmu: "Koliko subvencija dobivaju?", "Kolika je cijena sira na tržnici?", "Je li bolje kupiti domaće ili njemačko?" Međutim, rijetko tko govori o njegovom multiplikativnom utjecaju na BDP. A upravo tu leži tajna ekonomske moći koju smo, i...